Pesme iz zbirke ,,Anatomija reči” Suzane Rudić predstavljene na međunarodnoj književnoj manifestaciji ,,Birmingham International Literary Salon”
Srpska pesnikinja i članica Udruženja mladih književnika Srbije, Suzana Rudić, nagrađena je na književnom konkursu ,,Birmingham International Literary Salon” na kome je 15. septembra zajedno sa Dušicom Кaraić, koordinatorom udruženja, (koja je prevela pesme na engleski jezik), predstavila svoju poeziju iz zbirke ,,Anatomija reči‘’, ali i srpsku književnnu scenu.
Igleni vrtovi
Pronađete li nekog sličnog mom opisu u iglenim vrtovima,
zaglavljenog između ušica kako vadi iz tabana trnje i
od njega pravi rukoveti, taj je svoju kaznu odslužio.
Milujte ga kao što mene milovali niste,
mene su zarobile kiše, zapljusnuli olujni talasi na rtovima čekanja.
Pronađete li nekog sličnog meni u iglenim vrtovima
kako se raduje grmljavinama iz daljina,
premažite mu kožu smiljem i bosiljem, taj je žarišta ugasio i smrt svoju progutao.
The Garden of Needles
Should you find someone like me in the garden of needles,
stuck between the needle eyes, pulling the thorns out of his feet,
and making bundles of them, that one served his sentence.
Caress him like you have never caressed me,
I have been captivated by rains, splashed by stormy waves on the capes of waiting.
Should you find someone like me in the garden of needles,
rejoicing to thunders from far away,
smearing over his skin with basil and immortelle,
that one has put out all the fires and swallowed his own death.
Edenska balada
Trg grada miriše na pečeno kestenje, na srozane amplitude dodira
Na milimetre otuđenosti kao lastiš razvučene u nervu.
Želudac mora svariti milgrame ljubavi protekle iz večernje žiže.
Zaustaviti mikrofoniju dva utrnula tela.
Sine Edenski, ti i ja delimo pune tanjire i prazan grudni koš,
Sine Edenski, ispod rebra umetnula sam raskol,
Rašila kopna ispod krtine, spremila juriš neba na buktinje
Za uzvrat spotičeš me iznutriacima tišine, golicaš genezu ljubavi.
Zemljicu oko mog rebra zgrćeš, a znaš da ne bi smeo ruke podići od trna mog.
Mahati zastavama predaje, pokrov tkati utočištu svih rastkopnika
Zar strnjište da neguješ, umesto umilnih svitanja?
Кrvnik da budeš i oganj na usanma da gasiš?
Pitaš me od koje bolesti bolujem?
Od one koja podiže iz mrtvih.
Aminujem!
The Eden Ballad
The city square smells like roasted chestnuts,
Like lowered amplitudes of touch,
Like millimeters of detachment stretched as rubber bands in a nerve.
A gizzard must digest the milligrams of love that came out of the evening’s epicenter.
The music of two numb bodies is to be stopped.
The son of Eden, you and I share full plates and the empty chest,
The son of Eden, under the ribs I’ve put the schism, I’ve ripped apart the landings beneath,
I’ve prepared the sky’s onslaught on flames,
In return you make me stumble on the insides of scilence, you tickle the genesis of love,
The earth around my rib you gather, knowing you mustn’t remove hands from
That thorn of mine.
To wave with white flags, to weave a shroud for the safe haven,
Stubble you’ll cherish, over a soft morn?
An enemy you shall be, extinguishing the flaming lips?
You ask me what illness I suffer from?
The one that rises from death.
I say: Amen!