Tražila je sebe Rebeka Čilović, dugo je tražila sebe i pronašla se, ovom knjigom se pronašla. I odsvirala je maternju melodiju i odigrala očinsku igru. Pred nama je zrela pjesnikinja, a kao zrela - spremna je na neobičnu literarnu igru. Osjetila je širinu neizrečenog, dubinu neslućenog, dodirnula je slobodu praznog papira. Ona je sada skočila u tekst, lako, kao što ptica skače sa krša u bezdan, sigurna da je krila neće izdati. I Rebeka Čilović je sigurna da je riječi neće izdati čak nikada izda sve knjige koje su joj sudbinski zapisane. Ova poezija je plod zanosa, nesputane igre i osmišljene putanje. U tom smislu, pjesme Rebeke Čilović nisu tražene, ali su čekale da budu nađene. Kako pjesnikinja ide ka nadahnuću, značenja i muzika ka njoj hitaju. Bodler je davno rekao kako je inspiracija sestra svakodnevnog rada. Ova knjiga je plod neobičnog susreta – Rebeka Čilović se sjedinila sa svojom mišlju. Otvorena prema različitim poetskim iskustvima, suverena u ritmu, razigrana, Rebeka Čilović donosi teme, slike, prelome i paradokse koji se kristališu. Snaga mladosti i zrelost pjesničke naivnosti dva su vodiča za kojima krenuše strofe, nalik na stope... Na tom putu, poželimo sreću Rebeki Čilović. Ona, svoje vrijeme može posmatrati u dvije etape, do ove knjige i nakon nje. Sada, dok se čeka da izađe knjiga – Rebeka
Autor: Enes Halilović
(rezenzija zbirke poezije „Album za prognane“, Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2017)
IME
Zagrizla bih jabuku koju
Sam hiljadama godina prije
Vidjela u tvojoj bašti
Plašim se da su mi zubi slabi
Pokušam li
Ostaću ružna
Ne znaš koliko sam puta
Poželjevši tuđe
Gubila
Snagu
Ujeda
Sada me nudiš
Šamaraš me svježe obojenom kosom
Uzimaš eterično ulje
I prosipaš ga po mom tijelu
Želiš da izbrišeš starost vremena
Ideš
Kažeš
Uzmi je
Neće te valjda i ovoga puta kazniti Bog
Kako sam se radovala
Kada si shvatio da ću biti
Prognana
Kapke sam ti spržila poljupcima
Odvela te do obale
Svukla ti muškost
Kaznila te
Kastriraću ti grkljan
Da nikada do mojih ušiju ne stigne
Krik koji budi u meni
Majku
Za obezglavljene sinove
Juče je udovica
Sa prvoga sprata
Skinula jabuku sa krova
Slijepcu je bila svadba
Nevjesta mu je bez ruku
Kopala raku
Svirači su pozvali narikače
Tri
Raspuštenice su se nevine vratile svom ljubavniku
Fotograf je sliku rode poslao u svijet
Okolo su starci milovali stomake
Starija sam od zbira svojih godina
Nosim sa sobom miris hotela
U kojima nikada ne odsjedam
Koraci bi me mogli odvesti do gradova
Koje neću pronaći na mapi svijeta
Pozajmljujem knjige sa posvetama
Ne mogu da ih sve smjestim
U trideset pet kvadrata
Samujem na poslu kojeg nemam
Bježim od poezije
Ona me proganja
Učim se da budem vješta
Kada gost dođe
Poslužim ga kafom
I brinem jesam li je posolila
Comments