NEDOVOLJNO
Svijet ima dovoljno za svačiju potrebu,
ali nema dovoljno za svačiju pohlepu.
(Mahatma Gandhi)
Gojili smo frankensteine, misleći kako će očovječiti, doživiti preobrazbu.
(Do)živili smo horor, suludo očekujući da bi naši životi mogli postati skaske.
U snovima nas je pohodio pandemonijum jave.
Circulus vitiosus.
* * *
Gledah pljačke u kojima ne učestvovah: opljačka me ono što sagledah.
Plivah među Levijatanima,
istrgnuh se iz zlogukog mnoštva, s(a)pletenog od spletki.
Na putevima za ljude – na stvorove nailazih.
One žive, što postaše stvorovi – zaobilazih.
Odijelih se od kaste silnika, ne birajući silnica.
Šiknuh poput krika iz duše i krvce iz liptajuće rane,
ostah pristrasan ljubavi – ne štedeći se.
Dovoljno mlad i naivan da još uvijek doživljavam razočarenja.
Dovoljno usamljen da još uvijek mogu pronaći ljude koji me ne gnjave.
Dovoljno markiran u društvu demarkiranih.
I uočljiv, a kao da me nema.
Dovoljno ničiji da ne moram mahnito mahati „našim“ zastavama.
Ali, nedovoljno da bih ostao neokrznut.
Nedovoljno isti.
Nedovoljno „njihov“.
Strasnik.
Neostrašćen.
PITANJE I ISKANJE
Pokušavam se sačuvati čitanjem, pisanjem i učenjem,
pasažima sve potrebnijeg praznovjerja i sve nerealnijeg optimizma,
potpuno siguran u vlastito pretjerivanje.
Slutim da bi u ovim godinama bilo odveć teško provući konac kroz tunel u igli.
No,
tunel hrđav,
konac krt,
ne probija.
Kao ni nedorečen osmijeh dane koje mu serviraju noći bez sna.
Jer, krase ga blasfemija, zavist i nadmenost opskurna.
Saburli, mada posve uzaludno,
čekam da težina slova mog imena preraste veličinu naslova mojih knjiga.
Glumeći (ne)znanje, svako malo se pažljivo zapitam:
Čiji sam to ako već nisam ničiji, a sve sam manje svoj?
Iskajući od Boga dragog
da ne mislim ono što moram ako već ne činim ono što hoću!
GOSPODIN I MAČKE
Znam gospodina koji ima sve više mačaka,
i sve manje raje.
Oko njega puno upitnika, malo tačaka,
i nema graje.
Šta ga vuče da čini tako?
Možda ne dobija ono što želi.
Vjerujem, bolje bi bilo vako,
jer kroz život valja gurati. Bezbeli.
A kada ga pitam šta nije kako valja,
i misli li tako dovijeka,
malo ćuti, pa će mudro, poput kralja:
«Razočaran sam, bolan, u ČOVJEKA!»
Omer Ć. Ibrahimagić, lekar, pisac, pesnik i putopisac, rođen u Tuzli 1968. godine. Doktor je medicinskih nauka i profesor Univerziteta u Tuzli. Autor i koautor nekoliko univerzitetskih udžbenika, brojnih poglavlja u stručnim knjigama te oko 120 naučnih, stručnih i popularnih članaka u državi inostranstvu. svoje pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i regi-onalnim časopisima, listovima, magazini-ma, portalima i fanzinima. Objavio je nekoliko knjiga poezije i proze. Dobitnik je značajnih književnih nagrada. Član je P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine, Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Društva pisaca Tuzla-nskog kantona.