SNAGA POEZIJE
Dan k'o dan.
Gušt'o sam što nanovo razmijenih personaliziranu literaturu sa Mešom:
sve da možemo poklanjati naše knjige drugima.
Taman posla da smo ih i pomislili prodati.
I tako ne ostati na gubitku što ga danas i ovdje proizvodi nesebično davanje.
Rastasmo se, ruku punih nagrađenih naslova.
Ja sretan: hem od prijatelja, hem knjige.
Pa, u blaženom neznanju i nepatvorenoj naivi, okrenem prema kući.
Kužnem, posmatraju me prolaznici s podozrenjem, ispod oka, k'o oriđinala.
Kosa u jurišu, uprtio nekakve knjige, smijem se dok hodam sam samcijat...
Razumljivo: sumnjiv, odudaram, nisam u vinklu...
I nije da sam prvi put pokušao preći ulicu na nemjestu.
Biće, k'o za pakost: naleti kamion – grdosija čitava.
Stvori se odjednom, k'o vila u bajci.
Al' da je k'o vila.
Još su mi friške ove slike:
1. Limena pravougaona tablica sa imenom „Velid“ (na šoferšajbni, iznutra postavljena, nekako introvertna u prostoru);
2. Vozač (vjerovatno Velid), sa čačkalicom, koju mu iskonski strah ispaljuje iz usta, i očima, što gledaju u potencijalnu žrtvu;
3. I ja (nekako nesigurno projiciran u opisanom prostoru jer je sebe nemoguće sagledati),
što uspješno ostavljam živu glavu na ramenima munjevitim skokom u sigurnost trotoara.
Još čujem kako mahnito vrište kočnice dok div pleše po autostradi prema paklu.
Knjige, ni krive ni dužne, u tom događaju opasnom po život,
poispadaše iz drhtavih ruku (nisam stigao misliti na njih!).
Književnost je, evidentno, nanovo ublažila pad pojedinca (i društva, napose).
I nije mi, Bogu hvala, to bilo to: da sam zadnji put pokušao preći ulicu na nemjestu.
Poslije, dok sam se sabir'o od oduzimanja,
pokupih tovar od riječi, po asfaltu razbacanih, đah tam'-đah 'vam'.
I gledam, očuđen: sve što je bilo od proze, raspalo se i rasulo pod točkovima.
K'o prije Gutenberga, do u neprepoznatljivu paramparčad.
Samo je knjiga pjesama ostala netaknuta.
Glanc nova, k'o nekad u izlozima tuzlanskih knjižara.
E sad:
je li to zbog snage poezije ili do tvrdih korica – hajde ga znaj pa mi reci, živa željo moja?!
SREĆA
Nešto me bilo sramota bacati hranu.
Nikako zbog škrtosti, nikako zbog iznivljanja.
Nisam bio poguzija (kako bi se kazalo kad hoćemo malo da bocnemo)!
Samo sam preživio rat na pristojnoj udaljenosti od Berlina, Pariza, Londona:
naučio kako biti gladan i kako utoliti glad.
I da, još bi me bilo nešto stid sebe kada bih je bacao.
Zato sam odlučio: ne možemo li pojesti moji i ja – dijeliću životinjama.
One mogu.
Računao sam da će njima svakako biti bolje.
Na ličnu fajdu – nikako.
O nečemu višem – nikad pomislio.
Spuštao sam ostatke: što po šumama, što po rijekama.
I radovao se kada bi ih nestalo.
Gledali me k'o čudaka.
Dobro da je samo zbog toga.
* * *
To su me jutro pratile dvije grlice i preletale me, plahe i srcolike,
k'o da me upozoravaju, k'o da mi pažnju skrenuti hoće.
Zanesen, tek sam ih evidentirao.
Desilo se – ne desilo se opet.
Raspodjeljivao sam stari, pomalo memli-kruh po ćilimu zelenom, pod borjem.
Dok se hrana gnijezdila u travu,
taman tamo gdje bih naišao (da nisam zastao na trenutak radi isporuke sevapa),
sručiće se bor, prelomivši se na dvoje, uz mamen tresak.
Zin'o sam očuđen u stablo, sada već horizontalno, veseleći se ostanku u vertikali.
Puki slučaj je trebao biti jedino objašnjenje.
Džaba, dok sam izmicao sa hranilišta i prelazio preko posrnulog diva,
sve sam manje vjerovao u slobodu njegovog slobodnog pada.
Na pragu sam odvezao pertle nečujno, brzinom zvuka,
sve da bi ukućanima čim prije ispričao detalje.
Otvorila je vrata i meni, onako sagnutom,
obrisala izmet sa jakne – biće ptičji.
Shvatio sam ga kao potpis na zahvalnici, onda i kao štambilj za dalji nastavak života.
U kome i posran, ja na sreću nabasah.
TOPLO SREDOZEMNO MORE
Plutamo nad biohemijski čistim dubinama,
osjećajući se evropski.
Zabavljeni ljepotom dokolice,
vodenoj igri predani,
nehotice uranjamo u provizorij smrti.
Jedinstveni dekor nečijih krhotina.
Već poslije nekoliko metara nestaje Sunca: oči su mrakom zašuškane.
Kao kad u bošču svežeš tepsiju baklave sa pistacijama.
Tmuša natenane oduzima vazduh.
Domalo, pojava iskonskog straha natjera na hitri izron.
A bili smo nadomak.
Vrebali su nas opsjednuti duhovi,
čekali na naš dodir, stisak, možda i zagrljaj.
Pružali ruke iz koraljnih mezara,
sa dna nepoćudnog Sredozemlja,
ne bi li ih primili, dotaknuli, osjetili.
Brutalno smo iznevjerili nadu, čak i njima takvim.
Izmakli se kada smo trebali, bilo kako, pomoći.
A to je teže nego uprtiti Zemlju na leđa, poput Atlanta.
Uspjeli smo, zbog osobnog rahatluka i ležernosti,
spretno i s gnušanjem,
izbjeći tu neugodnu porodičnu situaciju.
I sada se, sigurni,
udaljavamo od grobnica zatomljenog čudoređa.
Plivamo ususret brzom zaboravu, ne osvrćući se previše,
prema našim hotelima sa četiri zvjezdice.
Tiho jeca more, nekako komorno izvodi memento mori.
Distancirani, neosjetljivi na patnju i bol,
ne čujemo tu opomenu, taj plač.
Strmoglavljeni u provalije i konačno odrođeni,
više nismo sposobni registrovati takve frekvencije zvuka.
To nas dozivaju poribljene duše utopljenih muhadžira.
A mi se brčkamo, odmaramo, predajemo Suncu...
GLAVA
Mislila-smislila,
radila-gradila,
čudom se čudila,
nije kudila.
Ljepotu pisala,
nikog ponizila,
želje uzvisila,
sebe nadvisila.
Nije ih dirala,
samo smirivala,
damare sporila,
za dobro se borila.
Kratko su vrijeme
pazili glavu,
skidali kapu
njenom stavu.
Iz prikrajka tračali,
poneki vračali,
da glavi namjene,
druge zamjene.
„Vidi mu tikve kako vazi, ma neće vazda biti u snazi!
Pazi je samo kako se ne da, a sve je dobila preko reda!“
Al' štrčala glava,
ponosna, prava,
mnogima smetala,
zanovijetala.
Brzo odlučili,
nisu se mučili,
odluku skrojili,
nisu dvojili.
„Tu ćemo glavu,
usprkos stavu,
stavit' na tavu,
ponudit' lavu!“
I skidoše glavu,
ponosnu, pravu,
da preko glave,
izniknu trave.
Sad slave slavu za novu glavu.
Omer Ć. Ibrahimagić, lekar, pisac, pesnik i putopisac, rođen u Tuzli 1968. godine. Doktor je medicinskih nauka i profesor Univerziteta u Tuzli. Autor i koautor nekoliko univerzitetskih udžbenika, brojnih poglavlja u stručnim knjigama te oko 120 naučnih, stručnih i popularnih članaka u državi inostranstvu. svoje pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i regi-onalnim časopisima, listovima, magazini-ma, portalima i fanzinima. Objavio je nekoliko knjiga poezije i proze. Dobitnik je značajnih književnih nagrada. Član je P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine, Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Društva pisaca Tuzla-nskog kantona.