Gledaš neprohodno plavetnilo iznad tebe i svud uokolo. More i sva priroda zamukli. Put uz plažu je pust. Na plaži, na oblucima - mravinjak od ljudi. Nalik na sjenke. Sfumato prekrio obalu, krovove kuća, nebo. I more. Tik uz plićak, čuje mu se pjesma što se miješa sa graktanjem galebova. Muzika je atonalna. Ne smeta.
Januar je mjesec. Minus tri. Sunce se istopilo na svodu, gore visoko, na kupoli koja se spušta do ovog džinovskog zrcala. I sve izgleda mirno, poput ogledala što skiva svoje dubine ovom glatkom maskom. Oseka. Dvije okrugle žene dugo hodaju po plićaku, u specijalnim kostimima, da bi stigle do dubine. Potom se pretvaraju u crne tačke. Jednu veću i jednu manju mrlju. Od njih ostaje samo snažni vrisak. Koji se potom briše poput njihovih sjenki u okeanu. Pitam se hoće li se pretvoriti u dvije crne sante leda.
Kraj divovskog mola, dva desetogodišnja dječaka, u odjeći od glave do pete, bore se sa okeanom koji ih baca nazad. Iako sve izgleda tiho, uspavano. Sfumato. More bez valova. Dječaci krešte. Kao galebovi. Pokušavaju hodati iznad vode, kao Isus, tik ispod kule u kojoj su smješteni morski spasitelji.
Nešto podalje je natpis : Zabranjeno kupanje na udaljenosti od četristo metara od mola, opasno po život, struje.
Prije godinu dana, dijete tvog poznanika utopilo se baš tu, na ovoj tački okeanskog rukavca. Otac je mislio da je isto toliko vješt ronilac i spasilac kao što je i bogat bespoličar i budista. Pustio petogodišnjeg dječaka da trčkara po vodi poput tridesetogodišnjeg Krista. Kao nasljednik velikog bogatstva, živi kao klošar. Nepobitan pariški šik: živjeti kao sirotinja kad si bogat, odlaziti na koktele i vernisaže u pomno rašivenim dronjcima, sa dugom spletenom kosom do ispod pojasa. I mirisati na marihuanu, kanabis i heroin zajedno. Sav mu je posao u tome da pravi djecu. Izgubiti jedno od njih desetak možda i nije tako strašno? Tebi je strašna i pomisao na to.
Mati bogatašica, živjela je u samom srcu Pariza. Izgledala je kao naša „radnica» iz čuvene „Drine” na Čaršiji: veliki dekolte na bluzi Sonia Rykiel, razlijepljene grudi, kratka suknja, „zasukana” do struka, zgužvana zadanjica, uvijek isti bar. Gabriel? U ulici Dvije patkice. Ili Dvije kozerve piva? (Deux canettes !) Čaršijska pjevaljka s čašom šampanjca u ruci. Zagledana u mladog žigola preko puta nje. Umrla je. Isti dan i bakica kod Gabriela, i dijete u La Mancheu. Dijete je previše snažno zagrlio nijemi val. Damu plamen žigola.
Okean mijenja boje kao i pariško nebo. Kao i plaža. Kao drveće, i trava. Ulice. Njima klize elegantne damice sa psetancetima, i ljubavnici nalik jedno na drugo. „Prezdravi » Balkanci bi rekli : „Truli Zapad”.
U „tvojoj » ulici ove normandijske luke nedavno se desilo ubistvo. Ne znamo ko je ubio koga, ali u novinama je pisalo : desilo se ubistvo. Na prvom katu susjedne kuće. Gledaš povremeno u te prozore i vidiš čovjeka sa čarapom na licu kako puca u damu sa dekolteom i čašom šapanjca u ruci. Što će mu čarapa, kad je hirurška maska danas solidan « veo » što skriva lice ? Sa istih prozora, zuriš u luku prepunu ribarskih brodica, s tvoje lijeve strane, i u daleku pučinu, sa desne. S drugog pozora vidiš „Obalu od Alabastera”. Taj ogromni albatros koji prevozi Francuze do Engleske, i nazad. Gledajući ga osvjetljenog žutim svjetlima noću, misliš netremice na Amarcord. Na Felinija. Na damu koja viče brodu: Dolce duce ! Misliš na prohujalu mladost. Na doba lijepih filmova koji su nestali pod Covidom. I alavim pogledima novih generacija, željnih grimasa. Čak ni njih ne vidimo ispod maske. I doba histeričnih neofeministica koje traže virilnu krv; nikad da se napiju. Krešte pariškim ulicama. Traže linčovanje. Daleko od galebova, bijelih kolombi.
MeToo srećom ne pliva okeanom, niti se ljulja u luci kraj keja Henri IV.
Susjed s donjeg sprata često vrišti kao stanovnik nakadašnjeg Jagomira. Nekad zavija kao februarska mačka. Nekad pjeva, kao da normandijska krava muče. Ili viče u orgazmu ? Teško reći je li on ili ona, dvoje različitog, ili istog spola.
Na pijacu, subotom, nešto podalje od brodića, preseli se Hiljadu i jedna noć.
Na kraju keja Henri IV, dućan iz hiljadu i jedne čarolije : broševi iz belle époque, šeširi i ogledalca belle époque, lampe iz istog doba, kao i stolovi i fotelje, i porculanske čaše, tanjuri i šolje, i vintage šalovi i jakne, tvid kaputi i ploče trideset tri obrtaja… I punjene ptice sa inih riva, i maske azijskih filozofa i pjesnika haiku stihova, i sehare, školjke i biseri sa Mediterana. I lutke od porculana. Bunde iz bivšeg milenijuma. Biblote iz bivših kolonija. I „ručni radovi” sa Balkana. Venecijanska ogledala. Zidni časovnici s dalekih meridijama…
Danas je more bez boje. Juče bijaše zelenkasto. Prekjuče plavlje od tvoje uspomene na Jadran.
U mećavi su poginuli ribar i tri njegova spasitelja. Ne tako davno, u isto more pao je i poznati sportista. Pred sam krah aviona, poslao je poruku prijatelju sa svog mobitela: Bojim se ! A onda nestao.
Na obali, s pogledom na okean, živio je osrednji pjesnik u velikom stanu. Nešto podalje od njega, drugi, veliki pjesnik, u malom stanu. Isto dvorište dijelilo je velikog pjesnika od velikog filozofa, koji kao da nije živio, nego se gušio, skriven u mraku, dubljem i od sarajevskih noći usred rata. Tmurna zgrada. Ruševna. Potonula u nebo. U isto ono nebo o kojem je s nostalgijom pjevao u svojim filozofskim poemama ?
On, za koga je živjeti značilo „specijalizovati se za greške”. Koji se pitao zašto je čovjek odredio da mu cilj bude nebo. Za koga je estetska pobožnost značila hodati zemljom lišen nostalgije za nebom, i vjerovati da je sve cvijet u zenitu, ali ne i cvijet bez granica.
A onda bi se vratio „balkanskoj truleži, gdje je zemlja isto toliko ogavna kao i njeni ljudi.. Tamo nema nikog pod nebom, jer je ono pobjeglo, a i čovjek skupa s njim. Zašto su se ljudska stvorenja - rođena izborana i s podočnjacima, ostarjela od ništavila, umorna od urođene nemoći -, zaustavila na obalama Dunava, ili u sjenci Karpata ? Ona klize, sva, prema Crnim morima, i neprijateljskim morima, koja ih bacaju na obale sa školjkama, lišene mogućnosti da se utope. I dalje bogati tolikim plovidbama po cijelom svijetu, kako se možemo navići na sve te bijednike ? Tamo priroda cvjeta nad leševima; proljeća se smješkaju beznađu. Crna zemlja, gdje ni jedna slavna noga nije ostavila traga, penje vam se sve do krvi. I krv postaje crna. I dižemo pogled k nebu. I nebo postaje pakao.
Ti si prokleti kutak na zemlji, tvojoj sramoti podsmijeva se vrijeme, a tvoja nesreća nije nikad omekšala delikatno srce, ti si poslastica za šarmantne pogrebe. Gledajući s balkanskog ugla, univerzum je nisko predgrađe sifilističnih furija i amazonki lakih noževa.
Ovako je mislio susjed velikog pjesnika, i tvoj normandijski susjed, stanovnik iste truleži kao i ja. Zvao se Cioran.
Stanovao je u ruševnoj zgradi, skriven od Balkanaca, od ljudi, od galebova, od riba i ribara, u kući u mračnom dvorištu skrovenoj od smrti, nedaleko od spomenika na kome piše da je Louis XIV poslao osamsto francuskih gospođica u Kanadu da osnuju tamo francuski narod. Zovu ih i Kraljeve djevojke. Ili samo Gopodične. Te damice, koje su tačno 17. juna 1667. poslane iz Dieppea „u zemlje Kanade”.
Dieppe je čuvena luka iz prošlosti i luksuzno ljetovalište kraljeva. U augustu 1647. u pratnji svoje majke Ane od Austrije, i kardinala Mazarina, mladi Louis XIV prvi put je otkrio more u Dieppeu.
Početkom 20. stoljeća, Dieppe je na vrhuncu slave. Do 1914., to je prvo primorsko odmaralište u Francuskoj, tu dolazi belgijski kralj Leopold II., Vojvoda od Westminstera, Camille Saint-Saëns, Claude Debussy, Claude Monet, Madeleine Lemaire, Auguste Renoir, Camille Pissaro, grofica Greffulhe, Jacques-Émile Blanche, Walter Sickert, Marcel Proust. Robert de Montesquiou, Gabriel Fauré. Princ Edmond de Polignac često boravi s groficom Greffulhe u njenoj vili La Case.
Nedaleko od Dieppea je Ault. Gdje je boravio Victor Hugo.
Misliš na francusko-rumunskog pjesnika-filozofa, i vidiš kako se iz vodene plaveti diže plamen.
Je li došlo do pobune zvijezda? Do zvjezdanog požara? U ovaj blagi suton, i dalje delikatnih boja. Gotovo bezbojan.
Mistik si i kad ne pomisliš: nebo je pocijepano, a ljubavnici mu hrle bez krila. I kad zvijezde ne pršte, i ne pucketaju kao tiha vatra u kaminu na planini. Pod snijegom.
Tvoj filozof je vidio zvijezde kako se tope kao vosak u krvi koja je zaboravila na nebo. I uzalud dizao pogled. Šta je tražio gore ? Osim iluzije.
Šta ti tražiš dok se topiš na -3°C, gledajući u zamukli okean? Tražiš ljeto ? Izgubljena proljeća?
Nebo i more u ovom času pjevaju istu ariju. Jedino muzika ima smisla. Ili, bolje rečeno, jedino njena besmislenost važna je na zemlji. Misli i filozof. Je li muzika uistinu svim smrtnicima zamijenila religiju. „Spasivši sublimirano od apstrakcije i monotonije”?
Tvoje osjećanje je istovjetno. „Imati jedan jedini cilj u životu : biti još nekorisniji od muzike.”
Ima i drugačijih dana. More je od smrtnika još dalje, suton kao stara narikača. Oblaci i mjesec se u nedogled upute. Tad je sve boje agonije. I oblutaka na plaži.
Daleko na pučini, evo, još jedna mrlja! Tamna. Ribarica koja se uputila ka Breksitanskim obalama. A potom dva sićušna oka bliže ovim rivama sa „Obale od Alabastera”. Ponekad se to ogromno čudo što prenosi putnike zove i „Sedam sestara“. Odatle se širi, odjekuje pjev nevidljivih sjenki.
Znajte da je cijeli svijet ogledalo, šapuće mudrac iz dubine pijeska.
Stihovi lebde iznad plavičaste „sahare” noseći uspomene ka nebu. One će uskoro i same buknuti u plamenu. A onda zajecati od bolne ekstaze.
U Dieppu.
Comments