A dotle Vidru držim za ruku
i htio bih da vjerujem da je živa,
jer prsti na ruci svi su ostali, nešto sivlji,
i milujem ih i odlažem,
i nadam se da ću moći
da nikad ne doznam da je nema...
M. L.
Sunovrat klišetirane ženstvenosti u crnogorskoj prozi (koja u naglašeno angažovanim poetikama inklinira jednolikom samooznačavanju, vrednosno komplementarnom estetici ruraliteta) – ispisuje se istovremeno sa fiktivnim konstruktom mrtve junakinje čija je aura neprimjereno delikatna, alfijski prozračna, maločas prhnula iz kakvoga lepidopterijuma. Đevojčica-đevojka i žena-seljanka, čini se, nikada prije nijesu bile u tako prisnom, iščezavajućem odnosu, nikada tako suočene sa sveprožimnim muškim principom koji polaže pravo na postvarenje još jedne imaginarne kategorije: žena-žena, na prvi pogled beskorisno rasuta po svim predmetnim realijama sa kojima platonski ljubavnik dolazi u dodir. Vidra stoga bješe samo bolni, kosmički tragizam za koji je, na koncu, trebalo izniviti ljudsko ime.
Odgovarao bi joj samo taj živi, staklasti (n)omen pripadnosti ljudskoj rasi, (pred)znak čija se etimološka ishodišta povezuju sa bliskim prisustvom vode; zbog toga ona nije ništa drugo do mliječni sadržaj svijesti koja u drugim svojim područjima ne prepoznaje razliku između dobra i zla. Autor odlučuje da ne proslovi ni riječ o njenoj vizueloj pojavnosti/autentičnosti (sem što njene krupne oči katkad suprotstavi pravolinijskom toku egzistencijalnog besmisla); lik-reflektor njenu potencijalnu smrt – izbjegavam ma i nezreli privid konačnosti – ne doživljava kao stimulans da se njenih fizičkih karakteristika neopozivo śeti (čak ni u svrhu proglašenja te sirote mentalne zaostavštine svojim potonjim utočištem), već o Vidri promišlja kao o poetski relativizovanoj predstavi kod koje se i samo stradanje, budući da je riječ o neuništivom entitetu, dovodi u pitanje. Vidra, dakle, baš kao i Lasta, srećno je odabrana riječ kroz koju duša liječi tanane deformitete tijela.
Sedimenti folklorne fantastike ogledaju se u tekstualnim realizacijama mitski predimenzionirane junakinje, ona govori iz svevremena svoje eteraste vilinske odežde zato što voda iz šolje kojom je ona pila, bješe opojna i začarana kao nijedna druga voda, dok je prelazak u drugu, vančulnu stvarnost obilježen Vidrinom pjesmom čija nit svojim prozuklim ehom nagovještava ratno putovanje u onostrano. Zamamna, tajanstvena i gotovo nijema (ili samo zanatski udešena tako da se osim njenog postojanja ništa drugo i ne primjećuje), neurešena složenom pridjevskom ornamentikom – postaje topli ali omnipotentni upravljački impuls koji po prećutnom sporazumu pomjera i uređuje jedan ljudski univerzum u svoj punoći njegova trajanja. Čak ni kada je, pod pretpostavkom znojnu i neumjerenu u čemu bilo, ugledamo u seoskom kolu, Vidra nije preplanula palančanka sa prepoznatljivom fizionomijom; naprotiv, ona je, o kako to ponosno zvuči, svrgnuta aristokratkinja kojoj i ta žalosna uloga pristaje.
Možda bi sada bilo umjesno postaviti pitanje: kako se moglo dogoditi da ženski lik (a takav sud ne bismo mogli donijeti bez reminiscencija na naročito osebujne sopstvenice postmodernih književnih crta, one koje dijele takvu sudbinu) na koncu izmakne vjekovnoj proždrljivosti klasifikacione modle, naročito one Forsterove koja bi bremenom flat karaktera znatno umanjila njegov estetski značaj? Kako Vidra može biti prapočetak potisnute patnje, upečatljivo odsustvo koje postaje zamjena za prisustvo ljubavi, kako može biti vezivno tkivo svakog Ladovog movensa, kako – ako se usudimo nazvati je sporednom? Istina, ona je od samoga početka bila autorova nježna žrtva, antropomorfem uskraćenog znanja o ishodu koji se tek naslućuje, esencija pisanja o suočavanju sa sopstvom i, razumljivo, priča u najširem smislu te riječi; no iznad svega, u snazi njene post-kreacije ima nečega što se filosofskoj viziji umjetnosti predočava kao entelecheia, beslovesno čudo stvaranja koje odnosi trijumf nad pustom željom očiju.
On, Vladislav Tajović, Vidru ne dodiruje ni tokom dugih, bezazlenih šetnji zaštićenih infantilnim strahom od zaljubljenosti; takav izraz smjernog idolopoklonstva, koji svoje uporište nalazi u iluzornoj krhkosti superiorne žene-boginje (sa napomenom da se o krhkosti govori kao o agensu magijske privlačnosti) pothranjuje se neshvatljivim sobnim ritualima u čijim se nakanama očituje neumoljivi zov tanatosa. Onog trenutka kada Vidrin vrat, to tamno čvorište tjelesnih želja, postane mjesto prvog (i zacijelo jedinog) erotskog susreta sa hinjenim božanstvom, vascijeli poredak biva posve urušen, a postojanje ugroženo dejstvom posuvraċene prirode – nije li to kazna srazmjerna obesveċenju supstance u čiju se čistotu vjerovalo?
Beograd, ozvjezdan neobičnim predośećanjem, i u njemu Vidra: kako li se sa njim morala saživjeti kći zaboravljene Međe u vrijeme divljih previranja? Začešljana, skromna, sa haljinom pozajmljenom od tek stečene drugarice; izmijenjena, daleka, sa moralom kao posljednjim imetkom roditeljske kuće – od željenog se poljupca brani cijelim svojim tijelom (koje, gotovo bez izuzetka, samo ćutnjom, samo proizvodnjom slabašnih antitijela, odaje svoje prisustvo). Iskupljenje starozavjetnoga grijeha usmjereno je na oskrnavljeni objekat požude koji postaje povod za bellum omnium in omnes, a zli usud, gonjen tantričkim predskazanjem vječite ništavnosti, dolazi odozgo, i to ne u vidu razrješenja nevidljive pometnje, već nebesa sama, zajedno sa avionskom paljbom kao supstituentom za leteća mitska stvorenja, jesu oruđe iskonske srdžbe. Zato njena smrt i jeste sasvim muška, herojska, suncem osvijetljena, proistekla iznutra, iz okultne frazeologije slučaja koji Vidru, sa time nepomiren, uvijek proglašava živom.
U krvavoj apoteozi netaknute ljubavi krije se izdajstvo svijeta, mnogo više nego iznevjereno očekivanje romanesknih saputnika koji prihvatanje Ive namjesto Vidre mogu smatrati surovom obmanom. Uistinu, kratkovjekost Vidrinog saośećanja sa slijepom sudbinom unižene čovječnosti jeste vrijednost po sebi: simbolika takve duhovne naslade nije ništa drugo do ključ za razumijevanje raspjevane patnje utrobe u čijoj toplini raste drugačiji čovjek, gotov da se sa životom sljubi jednako kao sa propadanjem. I Vidra – pripišimo najzad tom imenu vrlinu vidovitosti – poput porcelanske ptice zapretane u imaginarnom vrtu, u ponoru svoje besmrtnosti nalazi blistavo oslobođenje duha: u nebo, u svilu, u prah.
Autor: Tijana Rakočević
* Tijana Rakočević je rođena 23. 6. 1994. godine u Podgorici. Magistrantkinja je na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću, smjer: Nauka o književnosti. Tokom studija je tri puta proglašavana za najboljeg studenta svog odsjeka, a bila je i kandidat za dodjelu Plakete Univerziteta Crne Gore. Stipendistkinja je Crnogorske akademije nauka i umjetnosti za 2016/17 godinu i dobitnica Nagrade mladima Opštine Kolašin. Do sada je objavila jedan naučni rad – Poslanice Petra I kao estetski proizvod u časopisu Lingua Montenegrina br. 15. Ostvarila je značajne rezultate i na polju literarnog stvaralaštva: finalistkinja je 47. Ratkovićevih večeri poezije, a sama njena poezija promovisana je u brojnim književnim časopisima u zemlji i regionu (Ars, Script, Sent, Kvaka, Književni pregled, Bona, Književne vertikale). Pjesma Njoj je uvrštena u regionalnu antologiju najljepših pjesama napisanih od 1991. do 2017. godine, u izdanju KK „Sombor“, a pjesma Varijacije u izbor iz mlađeg pjesništva u Crnoj Gori – Tu su. Dobitnica je druge nagrade na međunarodnom poetskom konkursu „Mihail Babinka“, kao i treće nagrade na takmičenju u pisanju eseja na engleskom jeziku pod nazivom The USA is known as the Land of Opportunities, u organizaciji Ambasade Sjedinjenih Američkih Država. Takođe, autorka je predgovora zbirkama poezije Prostor zaposijeda tišina Braca Subotića i Galamdžija i gugutka Dragana Markovića.
Comentários