Nicanor Para (1914. – 2018.) smatra se jednim od najznačajnijih čileanskih pjesnika, i tvorcem takozvane anitipoezije, koja se suprotstavlja tradicionalnim tehnikama i stilovima.
Kako pie Adolfo Vásquez Rocca, doktor filozofije i profesor na Pontificia universidad católica de Valparaíso.
Zbog svog intimnog i definirajućeg antikonformizma, i Parra i njegova antipoezija promijenili su jezik, prepravljajući ne samo vlastiti diskurs nego i najstabilnije priče koje informiraju čitatelja (politiku, religiju, utješne ideologije); čime je subverzivni karakter njegove poetike imao kako korozivni učinak među institucionalnim diskursima, tako i konstruktivan u uvijek ugroženom prostoru čovječanstva koje tone, zdravog razuma sazdanog od narodne i tradicionalne mudrosti, dijaloga u korist prava na dijalog. Stoga je Parra iskušao druge apelativne oblike u svojim ekopjesmama, u svojim šalama (kako bi zbunio policiju kao i u poeziji), u svojim ponovnim prisvajanjima jezika oglašavanja, politike, žargona u upotrebi.
I, dalje:
Parrin govor dolazi iz razrađene čileanske popularne dikcije, ali i iz rigorozne formulacije matematike; od prve ima ironijski naglasak, kritičku distancu, ispred retoričke komike; s druge, parabolična formulacija, koja postaje kontrastna svakodnevnom životu koji bilježi. Ali kako znati? Možda je Parrin jedinstveni jezik također najotvoreniji sustav registracije koji je naša poezija dala: sposoban je uključiti promjenjive jezike ovog svijeta, iskorištavajući prednosti svojih retoričkih sredstava koja, iako prolaze kao stvarnost, pjesnik njima postupa kao s repertoari diskurzivni.
Zbog navedenog ne treba čuditi što antipoezija nije zatvorena na marginu, kao što je to općenito slučaj s onim eksperimentalnim avanturama koje pokušavaju izmaknuti produkcijskoj i recepcijskoj paradigmi svoga vremena. Zapravo je bilo obrnuto. Danas lako možemo uočiti kako se, kako je 20. stoljeće odmicalo, svijet ideologija i njihovih modela društva urušavao, te kako je tehnološki proces postupno oblikovao novu psihičku i društvenu kartu, ukratko, možemo vidjeti kako, kao modernistički kulturni svijet izgubio koheziju i privrženost, polako se i neizbježno počeo povlačiti u institucije. Antipoezija je, naprotiv, iz dana u dan izgledala sve zdravija i vitalnija, ali iznad svega.
Antipoezija je na kraju postala veliko objašnjenje teorijskih margina: demonstracija da je etički imperativ dekonstrukcije (rušenja zgrada normativnog logocentrizma) usavršio svoje strategije i metodologije čitanja, relativizirajući fundamentalizme i ponovno uspostavljajući kolokvij Ja to živim u agora zavjerenika smisla.
Nisam nikakav poznavalac Parre i njegove poezije, no privukla me njegova antipoema „Padre nuestro“ („Oče naš“) da kažem par riječi o njoj, i uglavnom samo o njoj i njenim „porukama“. Donekle prema premisama srednjoškolskih kurseva literature kojih je uobičajeno pitanje na ispitima bilo „što je pjesnik svojom pjesmom htio reći?“ - čega se sjećam sa gnušanjem, iako sam možda i nehotice pao u tu zamku. Evo antipoeme:
Oče naš koji jesi na nebesima
Natovaren svim vrstama problema
Namrgođena čela
Kao da si obični čovjek s ulice
Ne misli više na nas.
Shvaćamo da patiš
Jer ne možeš urediti stvari.
Znamo da te Vrag ne pušta na miru
Razgrađujući ono što ti stvaraš.
On se smije na tvoj račun
Ali mi plačemo s tobom:
Ne brini zbog njegovih paklenskih smjehova.
Oče naš koji jesi gdje jesi
Okružen nevjernim anđelima
Iskreno: ne pati više zbog nas
Trebaš razumjeti
Da bogovi nisu nepogrešivi
I da mi sve opraštamo.
(prijevod: Boris Maruna)
Lijepo je to (ciničan sam) - inverzija vjere! Sad mi tješimo i podučavamo bogove (Boga)! Svijet ide u vražju mater. Inače, poetski gledano, pjesma je lijepa, što samo znači da poezija o bilo čemu i na bilo koji način može biti dobra. Ali, gdje se izgubio čovjek? Je li čovjek naprosto hodajuća konfuzija koja čas misli 'vako, čas 'nako? Ne radi se tu o propitivanju, već naprosto o izgubljenosti u prostoru, vremenu i samome sebi. Kažu neki da je totalno relativiziranje započelo Einsteinom, za što naravno nije on nimalo kriv, jer radi se samo o fizikalnim teorijama. Nije zgorega prisjetiti se (posebno zbog kasnije primjedbe) da je Parra bio čileanski pjesnik i fizičar, koji je pisao na španjolskom jeziku.
Jasno je da se pjesma može shvatiti naprosto kao intimni pogled pjesnika, uzrokovan njegovim emocionalnim stanjem u času pisanja, pa njena poruka „obavezuje) da kažem par riječi o njoj, i uglavnom samo o njoj i njenim „porukama” tek njega, i tu i tamo ponekog ljubitelja poezije, ali svakako ne sve. No, nije li onda to sofisticiraniji oblik larpurlartizma, otprilike podjednak zahtjevu da se u školama predaje evolucija i kreacionizam, pa đaci nek' odluče što se kome sviđa? Naravno, analogija je pomalo šepava, jer se baš ne može postaviti jednakost između individualnog emocionalnog stanja pjesnika (koje neke čitatelje dira više, druge manje, a treće nimalo) i zahtjeva za objektivnim, naučnim spoznajama kojima treba podučavati đake. Ali, ako ništa drugo, pjesma postavlja niz pitanja njenom čitatelju.
U (anti)poemi se ustvari Vrag javlja kao istinski svemogućnik, a jadni Bogo sveden je na kreaturu koja – moguće – želi činiti sve najbolje, ali mu planovi zarad vražjeg djelovanja i okruženosti „nevjernim anđelima) da kažem par riječi o njoj, i uglavnom samo o njoj i njenim „porukama” padaju u vodu (i prije palog anđela Lucifera – biblijskog Sotone - imamo primjer u Prometeju, koji je od bogova ukrao vatru i dao je ljudima. Inače, sama etimologija imena Lucifer – lučonoša, odnosno svjetlonoša, ukazuje kako kršćanstvo u osnovi nije autohtona religija, već ima korjene u mnogo ranijim mitovima), te mu preostaje samo očajanje uslijed vlastite nemoći. Otvoreno govoreći, pjesma implicitno izražava misao da ni Boga ni Vraga nema, da su puke ljudske izmišljotine, a sav jad ljudskog roda proizlazi iz njegove vlastite nesposobnosti da se nosi sa samim sobom i problemima koji izviru iz njegova djelovanja. Zato on – ljudski rod – ustvari ni ne prašta Bogu, već samome sebi, što je uobičajeni modus ljudskog vladanja. Vlastitu krivnju projicirati na napostojeće božanstvo (ili, uobičajeno, tražiti od njega samorazumljivi oprost!), navodno mu opraštajući, čime oslobađa savjest i stvara prostor za nove pogreške, nova kajanja, nova opraštanja i tako ab ovo, iliti Jovo nanovo! Svojom „velikodušnošću” – praštanjem Bogu – vlastitu savjest i kajanje predaje Bogu, pa nek' se on time bavi, k tome još ponižen što mu prašta tvorevina koju je stvorio na svoju sliku i priliku – nemoći nošenja vlastitim usudima.
Inače se Parrina pjesma „Oče naš”, navodi kao antipoema, po meni ne stoga što se suprotstavlja „tradicionalnim tehnikama i stilovima” (u njoj ne vidim nikakvo suprotstavljane navedenom), već – čini se – stoga što njena poruka nije u skladu s kršćanskom tradicijom, posebno jakom u latinoameričkom okruženju. Lično me to ne iznenađuje, s obzirom da je osobnost Nicanor Parre sinteza dvaju odnosa sprama svijeta: objektivnog fizikalnog, i subjektivnog – poetskog. Sad, što je i kakav je njegov istinski svjetonazor, ovaj autor - laik u kniževnosti - prepušta stručnjacima da razjasne, uz jednu opasku. Samo objektivno, a ne prema vlastitim preferencijama! A čitateljima ostavlja za kraj da poslušaju pjesmu Gorana Barea i „Plaćenika” – „Put ka sreći”, ne doduše tolikog poetskog naboja kao Parrina, ali dovoljna da u kontekstu potonje dublje razmišljamo o stvarim o kojima govore. Po mome mišljenju, odgovori nikada ne dolaze sami, već se čovjek itekako treba truditi da dođe do njih. Druga je stvar hoće li ga zadovoljiti.
Comments